PowerPlay-magasinet

Pozdrav menadžeri!  

Uskoro kreće košarka kao četvrti sport na PPM-u. Odlučio sam da Vas prigodom toga upoznam sa jednim od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena.

Dražen Petrović

rođen 22.10.1964 godine u Šibeniku

Zbog ovog čovjeka sam proveo dane i dane na košarkaškim terenima igrajući basket i u svojoj mladosti košarku sam obožavao do krajnjih granica a njegova igra u raznim klubovima i reprezentaciji donela je meni i mojoj generaciji dane i dane vrhunske sreće i opijanja.

KK ŠIBENKA (1979-1983)

Dražen je počeo igrati nakon što je sa starijem bratu Aleksandru skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Kad je počeo igrati u šibenskim kadetima, svoju minutažu za trening samostalno je produljivao i do kasnih sati. Prije škole dolazio je u praznu dvoranu i trenirao, a poslijepodnevni trening zadnji je napuštao. Nevjerojatan talent i nesvakidašnja radišnost za tako malog dječaka nije mogla promaći i vrhunskim stručnjacima. Već tada prognozirali su mu vrhunsku karijeru zamijetivši kako je već u ranoj dobi sposoban preuzeti svu odgovornost za svoju ekipu i ako treba, utakmicu riješiti sam.

Svoju sjajnu i trofejima ispunjenu karijeru počeo je sa svega 15 godina kada ga je trener prvoligaškog kluba iz Šibenika ubacio u igru nakon čega se javnost po prvi put upoznala s van serijskim igračem koji će desetljeće poslije obilježiti europsku i svjetsku košarku.

Sa Draženom kao zvijezdom tima, Šibenka je dva puta stigla do finala Kupa Radivoja Korača 1982 i 1983 godine i oba puta izgubila od CSP Limoža. Godine 1983 Dražen je u zadnjoj sekundi pogodio dva slobodna bacanja za pobjedu Šibenke nad Bosnom u finalu plej-ofa, ali je sutradan titula oduzeta Šibenci od strane Košarkaškog saveza Jugoslavije zbog sporne odluke i nakon odbijanja Šibenke da odigra majstoricu titula je dodijeljena Bosni.

KK CIBONA (1984-1988)

Mada su se za punoljetnog Dražena borili svi klubovi iz bivše Jugoslavije, on je potpisao za zagrebačku Cibonu, klub u kojem je igrao njegov brat.

Dražen je sa Cibonom prve godine osvojio prvenstvo i kup Jugoslavije i odveo ju na tron evrope pobijedivši pritom Real Madrid 87:78, kojom prilikom je Dražen dao 39 koševa. Druga titula je došla sljedeće godine a Petrović je postigao 22 koša u pobjedi nad Žalgirisom, za koji je onda igrao Arvidas Sabonis. Iste godine osvojen je i domaći kup, a Petrović je postigao 46 koševa protiv starog rivala Bosne. Svoj i Cibonin treći evropski naslov osvojio je 1987., pobjedom u finalu Kupa pobjednika kupova protiv Skavolinija, postigavši 28 koševa.

Draženov prosječan učinak tokom četiri godine igranja u Ciboni u prvenstvu bivše Jugoslavije bio je 37,7 koševa po utakmici dok je u europskim takmičenjima imao prosjek 33,8 koševa.

Osobni rekord mu je bio 112 koševa na jednoj utakmici (protiv Olimpije), dok je često na utakmicama znao zabijati 40.50 i 60 koševa.

U utakmici Lige prvaka, protiv Limoža, Petrović je postigao 9 trica, uključujući sedam u nizu tokom prvog poluvremena, za ukupnih 45 poena i 25 asistencija. Dražen je sam priznao da su mu potrebni novi izazovi, koje Cibona i jugoslavenska liga nisu mogli više pružiti.

Sa druge strane Atlantika, Portland Trail blezersi su već odabrali Petrovića u trećem krugu drafta 1986. Međutim, on je odlučio da još ne želi u SAD i 1988 je potpisao za Real Madrid, za ono vrijeme veliku sumu od 4 miliona dolara.

Real Madrid (1988-1989)

U Realu je bio obožavan od suigrača i publike jer je i tu momčad ovjenčao trofejima. Real Madrid ga u početku uopće nije želio pustiti u NBA ligu, pozivajući se na ugovor između španjolskih klubova i NBA lige, kojim se reguliraju prelasci igrača. Dražen je podnio sudsku tužbu i nakon presude u njegovu korist mogao je igrati za Portland Trail Blazerse.

Portland Trail Blazers (1989-1991)

Fenomenalne igre u Europi nisu ostale nezamijećene među skautima. Dražen više nije mogao čekati. Bilo mu je 25 godina i bio je spreman za njegov najveći izazov karijere - NBA. Napustio je Real preko noći u otišao u Portland gdje su glavni igrači kluba bili Clyde Drexler i Kevin Duckworth.

"zašto sam otišao preko noći? Europa više nije mogla ponuditi ono što sam želio. Zapravo, svaka večer je bila ista. Da, volim pobjeđivati, ali što sam još u Europi mogao ostvariti? Bio sam prvak, osvojio tolike trofeje. Ponoviti Kup prvaka? Pa što, ionako bi svi rekli - dobro, opet je osvojio, ne, nije li to već nekoliko puta osvojio. Ovo je izazov koji nisam imao pravo propustiti. Ne znam što me čeka, ali znam da ovdje mogu igrati.... ako će biti dovoljno minuta". Dražen je rekao nakon potpisanog ugovora sa Portlandom.

Portland nije bio sretno poglavlje Draženovog života. Trener Rick Adelman nije vjerovao Drazenu i njegovim košarkaškim mogućnostima. Bio je to uistinu pravi šok za Dražena koji se nikad nije našao u sličnoj situaciji.

Adelman mi nikad nije prigovarao no nikad mi nije objasnio zašto ne igram. Iako je znao, morao je znati, koliko mogu, koliko vrijedim, Dražen je pokušavao objasniti tu nemoguću situaciju samome sebi. Rick Adelman je morao biti svjestan mojih vrijednosti.

Premda je prve sezone zbog politike unutar kluba više sjedio nego igrao. Prvu sezonu u NBA u prosjeku je igrao 12,6 minuta te zabijao 7,6 koševa po utakmici igrajući u glavnom pri kraju utakmica kada je pobjednik već bio odlučen.

Osamnaest mjeseci se mučio u Portlandu i grijao klupu čekajući svoj trenutak kojega u Portlandu nije dočekao.

Ne znam, ne znam. Ne mogu utjecati na mišljenje trenera, kluba također. Kako se osjećam? Sjajno! Sjedim na klupi, nitko me ništa ne pita. Igram na kraju utakmice. Ubacim nešto. Zapravo, ako bi mogao nešto reći, onda sam svakako u statusu najskupljeg navijača NBA lige. Sjedim svake večeri i zarađujem milijun i više dolara za pet minuta koliko ću dobiti ako je trener raspoložen. I ako je rezultat pravi.

Slijedeća godina nije mu ponudila bolju sliku. Nije više htio gubiti vrijeme. Želio je van iz Portlanda. Pritisak na njegovog menadžera Worrena Legarie te novinski članci su konačno urodili plodom.

"Moram otići da bih dokazao koliko vrijedim. Nikad u karijeri nisam sjedio na klupi, neću ni u Portlandu. Ako moram otići u najslabiju momčad NBA lige, idem. Samo s jamstvom, ovaj puta samo s igračkim jamstvom." Dražen je rekao odlučno.

New Jersey Nets (1991-1993)

Svoj je veliki talent pokazao dvije godine poslije u Netsima. Ne samo da je 1992 bio najbolji šuter momčadi, (pogotovo trica), nego i najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi. Još jedan trofej bio je i onaj najboljeg beka pucača NBA te sezone.

Nominiran je za najnaprednijeg igrača u NBA. Izabran je u treću postavu NBA. Predvodio sve bekove NBA u postotku šuta iz igre 51,8 %, te Netse u koševima 22,3 % i postotku slobodnih bacanja 87%. Najviše koševa u NBA ligi Dražen je postigao protiv Houstona, 44 koša.

1992 godine Dražen je hrvatsku reprezentaciju odveo do najsjajnijeg uspjeha, srebra na Olimpijadi u Barceloni, i to u finalnom srazu s jedinim pravim Dream Teamom za kojeg su igrali najbolji u povijesti igrači iz NBA - Michael Jordan, Magic Johnson, Scottie Pippen, Larry Bird i drugi.

Suze i bol (07. lipnja 1993)

Jedan od najgorih dana u mom životu i životu moje generacije, dan kada je Dražen poginuo u prometnoj nesreći u Njemačkoj na autoputu kod njemačkog grada Denkendorf. Sve je stalo, nema ga više, nema više Dražena, suze u očima, nevjerica. Smrt je odjeknula kao prava eksplozija u javnosti.

Svoju zadnju utakmicu odigrao je protiv Slovenije u Poljskoj.

Na povratku iz Poljske, u Njemačkoj se našao sa svojom djevojkom Klarom Szalatzy (manekenkom) a u autu se nalazila i turska košarkašica Hilal Edebal (23 godine).

Klara je vozila auto dok je Dražen nevezan dremuckao na suvozačevom sjedalu a Edebal se nalazila otraga. Dolaskom do grada Denkendorfa dogodio se nevjerojatan splet okolnosti. Iz suprotnog pravca je dolazio kamion cisterna te je vozač izgubio kontrolu nad istim i probio zaštitnu ogradu, prevrnuo se i prepriječio auto cestu s druge strane, dok je kraj cisterne ostao samo mali prolaz uz zaustavnu traku. Vozač kamiona je izašao van i upozoravao vozače da uspore što su isti i radili te prolazili zaustavnom trakom kraj kamiona.

Nažalost, Klara je kasno reagirala i sa vozilom se zabila u cisternu a tom prilikom Dražen je proletio kroz šajbu i zabio se glavom u cisternu i na mjestu poginuo. Edebal koja je bila otraga je također tijelom i glavom udarila u sjedalo ispred sebe te je završila s teškim ozljedama mozga od kojih se do danas nije oporavila, i nikada više nije zaigrala košarku.

Klara Szalatzy se nekoliko godina nakon nesreće udala za njemačkog nogometaša Olivera Bierhoffa.

Dražen je jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih košarkaša te je uvršten među 50 osoba koje su najviše pridonijele Euroligi. Spada u red najvećih hrvatskih sportaša svih vremena. Smatra se predvodnikom vala europskih košarkaša u NBA.

Na početku NBA sezone 1993/94., Draženov dres s brojem 3 umirovljen je i podignut pod krov dvorane New Jersey Netsa.

Tadašnji trener Netsa Chuck Daly je na ceremoniji rekao:

"Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio ovome klubu, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti ono što smo upravo vidjeli na ekranu, taj osmijeh,taj natjecateljski duh, i sa stanovišta košarke izbačaj lopte prema košu. Nikad ga nećemo zaboraviti".

Hrvatski Olimpijski Odbor je 1995 godine poklonio Olimpijskom muzeju u Lausanni spomenik Draženu Petroviću koji je postavljen u parku ispred Olimpijskog muzeja.

Godine 2006 u njegovu čast u Zagrebu je otvoren muzej i memorijalni centar "Dražen Petrović", uz košarkašku dvoranu koja također nosi njegovo ime.

Nagradu koja nosi njegovo ime Hrvatski olimpijski odbor ustanovio je 2006. godine a namijenjena je isključivo mladim sportašima za izvanredne sportske rezultate i sportski razvoj.

Kao igrač dobio je Državnu nagradu za šport "Franjo Bučar" 1992., a posthumno je, ovaj put za životno djelo, dobio istu nagradu 2002 godine.

U košarkašku kuću slavnih uvršten je 2002 godine.

U Šibeniku je 2011 na Baldekinu otkriven brončani Draženov odljevak koji prikazuje košarkaša u njegovoj prvoj fazi karijere kako sjedi na klupi s košarkaškom loptom među nogama.

Tijekom Europskog prvenstva u košarci 2013., Dražen je izabran za najboljeg europskog košarkaša svih vremena u izboru kojeg je organizirao portal posvećen košarci. U izboru je anketirano 38 košarkaša s Eurobasketa u Sloveniji koji su trebali navesti 5 najboljih europskih košarkaša svih vremena. Dražen je sakupio najviše glasova. Osim njega od Hrvata na 7 mjestu je bio Toni Kukoč te Dino Rađa na 16 mjestu.

Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Svi Draženovi klupski uspjesi:

Igre Dražena za repke:

Život leti kapetane....

A dani se vrte, ka basket, ka srića....

Nažalost poslije 20 godina ni basketa a ni sreće u hrvatskoj košarci

Sjećam se kako sam plakao ko malo dijete kad sam čuo vijest i slušao kako stari uz pivo sa prijateljima, praznih pogleda, komentira da više ništa neće biti od hrvatske košarke. Ja se onako uplakan mislim kako oni trabunjaju nakon par piva. Nakon 20 godina vidim da to nisu bila pijana posla već da se 07.06.1993., ugasila hrvatska košarka te da tama traje i danas.

Prije neki dan otvorim sebi i starom pivo pa ga pitam, stari što misliš danas o hrvatskoj košarci, a stari kao iz topa. Sine isto kao prije 20 godina, samo što bi danas pokojni Dražen u petorci sa nama dvojicom i tvoja dva prijatelja osvojio prvenstvo hrvatske.

Samo za usporedbu sa onim od prije 20 godina, ovaj put ne mislim da stari trabunja nakon par piva i znam da je stari i onda i sada bio u pravu.

Evo dragi menadžeri, bio je to presjek života jednog od najboljih košarkaša svih vremena.

Dok sam pisao ovaj tekst, istraživao njegov život, gledao njegove slike, video zapise s utakmica, nekoliko puta je suza krenula niz lice.

Život leti kapetane!

Pozdrav svima i dokažimo se u novom sportu na PPM-u, KOŠARKA, dolazi uskoro.